Olja Savičević Ivančević prvu zbirku pjesama „Bit će strašno kada ja porastem“ objavila je još u osnovnoj školi. U međuvremenu je napisala desetak knjiga, uglavnom za odrasle, koje su objavljene u mnogim europskim zemljama i u Americi.
Za djecu je napisala slikovnicu  „Šporki Špiro i neposlušna Tonka“ , „Sami na cilome svijetu“ (ilustrirao Svjetlan Junaković), „Adriana se vratila“ (ilustrirala Imelda Ramović) i „Moj prijatelj Mačkodlak“ (ilustrirala Lucija Mrzljak) te zbirku pjesama za djecu „Zaljubljena u čitav svijet“ (ilustirala Ana Kovačić). Autorica je brojnih dramskih tekstova, adaptacija i songova za djecu i mlade koji su zaživjeli na hrvatskim i regonalnim kazališnim pozornicama. Za dramske tekstove i adaptacije dobila je tri puta nagradu „Mali Marulić“, a  za slikovnicu „Moj prijatelj Mačkodlak“  međunarodno priznanje White Raven 2022.
Olja živi i radi u Zagrebu i Korčuli kao slobodna spisateljica. Mama je Điđi i Pjeru.

                                                                                                  (Više o knjigama na: https://oljasavicevic.com/knjige/)


Okvir (iz kritike slikovnice „Šporki Špriro i neposlušna Tonka“ Vanje Kulaš):
“Ova je slikovnica maštovit, originalan i, naslućujem, izrazito osoban hommage jedne spisateljice i jednog vizualnog umjetnika svoj “zločestoj djeci” svijeta, ikonama (i uvjetno rečeno anarhoidnim pojavama) naših najranijih dana: Grgi Čvarku, Antuntunu, Pipi Dugoj Čarapi, Pucku, Hlapiću i Giti, Huckleberryju Finnu i ostalim malenim buntovnicima, odmetnicima, “divljacima”, lutalicama, hrabricama. Jer, što god ukalupljeni odrasli mislili o ovim slobodarima, složit ćemo se da samo ti i takvi mogu biti heroji ulice.” (izvor Brickzine)

ROMAN: Jedna je tvoja slavna mala junakinja poznata po neposluhu, a priča se da je i njezin šporki prijatelj iz priča na zlu glasu - dakle, ne baš umiven vitez, i ne baš klasična princeza iz bajki. Djecu nam, dakle, izlažeš uzorima s one strane roditeljskog zakona, onima koji svoje buntovne prethodnike nalaze u Pipi Dugoj Čarapi, Pucku, Hlapiću… svima onima koje smo voljeli jer su bili baš takva, ne baš sasvim dobra&pristojna djeca. Zašto? Što je dobro i pristojno dijete? I zašto djeci (i mamama, i tatama!) trebaju baš male bundžije?

OLJA: Trebaju nam svima bunžije, zar ne?! Da malo preispitamo dobre i loše autoritete pa i svoj osobni autoritet u odnosu na djecu. Kao što nam trebaju i nježna, tiha djeca zbog kojih smo nešto suptilniji. I bitna je ta suradnja između pristojinih i glasnih malih buntovnika, način na koji solidarno pomažu jedni drugima u borbi za isti cilj. Često je to bratska i sestrinska ili prijateljska kombinacija. Onaj jedan drug ili frendica ili pomalo prgava sestra koji su ti bili i ostali neophodni za avanturu, jedno drugo potičete u tom pravcu – ima li išta bolje od toga. Netko tko će te nagovoriti da prijeđeš nametnute granice, da otkriješ neki prostor slobode, bitno je za rast, za radost. A taj netko može biti i naše dijete.

ROMAN: Pitanje koje samome sebi postavljam sa svakom novom knjigom za djecu, a ti možda znaš odgovor: Za koga pišeš kad pišeš za djecu? Za neko konkretno dijete, ili za dijete koje si bila i/ili još jesi? Ili možda oboje? U tvojim knjigama neke se zaokupljenosti osjete pisala ti za velike ili za male: recimo, razigrana mašta i vrludavi jezik. Recimo, parovi ljubav i usamljenost, otoci i more – koji bi posve dobro mogli funkcionirati i kao dva imena za jedan te isti par…

OLJA: Nekad je to za moju djecu, a onda u pisanju otkrijem da je i za mene. Osjeti se kad se netko u tekstu ludo zabavlja, čini mi se da je i kod tebe tako – za mene je to kad pišem za djecu zabava, opušteno pisanje koje je, s druge strane, ipak odgovornije od pisanja za odrasle čitatelje. Nema one muke i borbe sa samom sobom, hodanja oko laptopa kao po kavezu. To je uvijek potraga, odlazak u avanturu, a za to ti treba tvoj par. Uvijek je u pitanju neki par, to si odlično uočio: dječak i djevojčica, jer je to prijateljstvo na kojem počiva temelj normalnog i sretnog društva, a velik broj ljudi će pogrešno tvrditi da takvo prijateljstvo nije moguće; ili par životinja i dijete, što je isto iznimno važno za ovaj svijet, naučiti voljeti te životinje kao jednako vrijedne...

ROMAN: Prije nego postanu knjige, a ponekad i nakon toga – tvoje priče za djecu često žive na pozornici. Što je tebi i njima kazalište? Ishodište? Nastavljalište? Maštalište? Igralište? I nastaju li lakše predstave od priča, ili je pričama lakše kad se rode kao predstave?

OLJA: Kad sam pisala za kazalište, za glumce ili lutke, morala sam razmišljati na scenski način, uvažiti neka tehnička ograničenja, ali i uživati u suradnji i zajedničkom građenju te magije, jer kazalište, pogotovo ono za djecu, jest magija koja ti izrasta pred nosom. Tu se i rodila ideja da likove strapam u slikovnice u kojima ih djeca mogu naći kad god im zatrebaju. Jedna je djevojčica iz predstave u predstavu dolazila u splitsko kazalište lutaka i dozivala neposlušnu Tonku, zapravo glumicu koja ju je igrala. Ali tekstovi u slikovnicama su drugačiji, to je sasvim drugi medij, samo je polazište isto i glavni likovi.

ROMAN: Tvoja predposljednja slikovnica nije od priče, nego od pjesama. Zaljubljena u čitav svijet  ima tri dijela: prvi nose tvoje davne pjesme, drugi je posvećen moru, a treći nosi naslov Tatin svijet i moj. Mame i tate silno su zanimljivi likovi, ali budući da je u tvome novom romanu Ljeta s Marijom sve puno djevojčica i djevojaka, mama i baka, zanima me kakav je ovaj tata i kako se ušuljao u slikovnicu?

OLJA: Ovaj tata iz Zaljubljene je bad guy iz susjedstva, nositelj  predrasuda i ograničenosti iz svijeta odraslih, ali ipak dosta dobar otac kojeg njegova kćer voli pa ga tom svojom ljubavlju i iskrenošću korigira i čini da bude na superherojskoj razini koju mu je ona namijenila. Nikad nećemo biti takve face kao što smo u očima svoje djece dok nas ne skinu s pijedestala, valja se malo pomučiti da to potraje.




Roman Simić, Rođen u Zadru 1972. godine, Roman Simić je 'Hall of Fame' ime u svijetu modernih hrvatskih kreativaca. Romanova lista postignuća je duga koliko je raznolika; on je umjetnički direktor Festivala europske kratke priče, urednik Antologija europske kratke priče, omiljeni nagrađivani prozaik, čest glas na međunarodnoj sceni i čovjek čije su briljantne priče prevođene od slovenskog na švedski preko češkog, katalonskog, njemačkog i više. Postignuća su, naravno, impresivna, ali rad je ono što je uistinu važno. Njegove knjige 'U trenutku kao u divljini', 'Mjesto na kojem ćemo provesti noć', 'U što se zaljubljujemo' su prevedene i nagrađivane. Otisci prstiju Romana Simića posvuda su u suvremenom hrvatskom pripovijedanju, a sfera je tim bolja. Trenutno živi u glavnom gradu i radi kao urednik za utjecajnu izdavačku kuću.​​​​​​​

Tko je Jura?
 
Eh, to vam je jedan znatiželjan malac, koji se iz slikovnice u slikovnicu proteže i raste – uvis i ušir - u svim smjerovima! Iz nevolja u koje upada - kad mu je dosadno ili je tužan, kad zavidi najboljem prijatelju ili ga hvata jeza jer mora odrasti – redovito se uspješno izvlači sam (O.K., uz malu pomoć Manuela i Romana, ritma i rime, mame i tate, djeda i bake, družine iz kvarta, pa čak i jednoga trokutastog mačka!). A što iz svega nauči, i kako? Pa, ako ste znatiželjni, zavirite u slikovnicu, protegnite se i narastite i vi!
​​​​​​​



OLJA:  Romane,  napisao si već seriju slikovnica o Juri koji je postao junak nekih djetinjstava, ali  i meni jako drag roman za mlade „Iva do mjeseca i natrag“. To se sve odgodilo nakon što si se afirmirao kao važan pisac i urednik za odrasle. Iako nisi puno stariji od mene, mogu slobno reći da sam odrastala na tvojim prvim pričama, a sada na tvojim knjigama za djecu odrasta moj sin. Kako nam se dogodilo da u odrasloj dobi podjetinjimo i počnemo pisati za djecu? I nije to samo naš slučaj,  u velikom broj poznati hrvatski pisaci i spisateljica za velike, zadnjih godina pišu za klince.  Možeš li objasniti što nam se to događa? Je li u pitanju kriza srednjih godina ili ipak  nešto važnije i ljepše?

ROMAN: Pa tako nekako se učinilo i meni. Mnogi pisci koje sam upoznao i zavolio preko knjiga za odrasle preko noći su sretno podjetinjili i pretvorili se, i to vrlo uvjerljivo, u pisce za djecu. Ali ne bih ja za tu metamorfozu okrivljavao krizu srednjih godina, kriva su (kao i uvijek) djeca koja su nam se u tom međuvremenu rađala, rasla i otvarala nas kojekakvim ludostima – između ostalog i pisanju. Kod mene je ta klackalica vrlo jednostavna: pišem samo o onome što mi je važno u životu, a moja su dva djeteta ono što mi je važno okrenula naglavce. Ili postavila na noge, kako hoćeš. Kako njih dvoje odrastaju, odraslije postaju i priče koje pišem pa se čini da ću uskoro – avaj! - ponovno pisati o odraslima, za odrasle, ili o nekadašnjim klincima za nekadašnje klince. Bez šale, dio odgovora možda je i u nekom novom normalnom – sve je više sjajnih slikovnica i izvrsnih knjiga za djecu, sve su dostupnije i čitanije, a uz dobre nove autore pojavljuju se i specijalizirane biblioteke, i odlične kritičarki koje o knjigama za djecu pišu: gotovo da ne trebaš praćku i plastični pištolj na čelu da bi počeo pisati dječje!

​​​​​​​
OLJA: Ja sam dosta šarala s ilustratorima i ilustratoricama, koji su, bez dvojbe,  svi redom sjajni umjetnici, ali ti si vjerno od početka držiš Manuela Šumberca. Kako je počela ta suradnja? Čime te osvojio? I kako ste zajedno stvorili lik Jure?

​​​​​​​ROMAN: A to ti je tako, draga moja Olja, neki vjeruju u slikovničarsku monogamiju! J Šalim se, naravno, ali nemojte to reći Manuelu! Volim ja mnoge naše ilustratore, ali slučaj je htio da naš blind date na prvoj zajedničkoj slikovnici Baba Jaga i div Zaborav bude jako zabavan, pa smo tu dobru kemiju odlučili graditi dalje. Meni je silno zanimljiv proces u kojemu se priča (nešto što je moje, samo moje, my precious), pod utjecajem neke druge glave, drugog para očiju i ruku, od mene odvaja i osamostaljuje, postaje zajednička. Taj proces je komunikacija, a Manuel je, iako ne govori mnogo – svojim instinktom, umjetničkom vizijom, pripovjedačkim talentom i ljudskom vibrom - fantastičan komunikator. Juri nije dao samo lice i stas, nego čitav svijet, boje u kojima živi. A koji je to dječak želio živjeti bez svijeta i boja u njemu?

OLJA:  Koja ti je vaša slikovnica najdraža? S kojom si se najviše zabavljao pišući?

ROMAN: Baba Jaga nam je bila prva, bila je prva i meni, pa bih rado kandidirao nju, samo da sam posve siguran da je doista slikovnica za djecu. Meni puno znači jer je tribute jednoj od najopakijih heroina mojega djetinjstva, duboki naklon glazbi i neusporedivoj mašti Ivane Brlić Mažuranić, i pokušaj da uz njih pronađem vlastiti glas pisca za djecu. Od pravih dječjih, najdraži mi je Jura i gospođica Zavissst, tu je priča lijepo srasla s ritmom i ponešto rime, a tražeći način da progovorim o osjećaju koji je mučio moju djecu, uspio sam prići onome koji sam osjećao i sam, o njemu progovoriti na način koji mi druge forme ne bi dopustile.

OLJA:  U posljednoj slikovnici „Jura i upute za odrastanje“, tvoj heroj plaže i igrališta, dobiva neke važne životne lekcije i to od djevojčica. Možeš li čitateljima otkriti bar neku njihovu tajnu, bez puno spojanja –  kako što bezbolnije odrasti? Je li to uopće poželjno, je li moguće?

ROMAN: Ne znam kako tebe, ali mene je ideja da ću jednog dana odrasti i morati raditi sve ono što su radili odrasli oko mene - ispunjavala užasom! Kuhati, zaposliti se i zarađivati, plaćati režije, voziti automobil, ženiti se i ne daj bože imati djecu… sve su to bili misteriji za koje tadašnji ja nije imao ključa, a bome ni otirača pod kojim bi ga tražio. Nisam tada razmišljao o boli, već o strahu, strepnji da neću znati, moći, uspjeti... Nemam pojma jesu li ta sumnja i taj strah univerzalni, ali u mene su se zavukli i fino sam ih zapamtio. Našao sam ih, recimo, nedostižno dobro napisane, u Knjizi intimne gramatike, predivnom romanu za odrasle Davida Grossmana. Ali u toj knjizi odrastanje doista boli. Moj Jura prve lekcije o životu odraslih dobija bezbolno, od svojih dviju rodica, crvenokosih blizanki koje su od njega doduše nešto mlađe, ali su kao djevojčice i blizanke, u velike misterije svijeta kudikamo upućenije od njega. Dečkima i ne preostaje drugo nego učiti od cura, slobodno pitajte Juru. A što se posve bezbolnog odrastanja tiče, kad me već pitaš, nisam siguran da takvo što postoji. Ili malo drukčije rečeno: da postoji, možda ga ne bismo trebali izmišljati.

​​​​​​​


​​​​​​​
​​​​​​​